Osim što je dobro za nasmijati se, još je tužnije što je istina.
Na kraju koliko ovakvih poznajemo oko sebe. Koliko takvih nam prodaju priču. Svaki dan.
0 Comments
VRIJEME. Prvi praznici da se ne mogu pohvaliti pročitanom knjigom (da stručnom, ali ne beletristikom). Prvi praznici da sve napravljeno osjećam kao uteg, a ne želju da podijelim sadržaje ili napravim. S druge strane dobih interaktivnu ploču u učionicu i gleda ona mene, gledam ja nju. Sretna i nesretna u isto vrijeme. Nikad mi nije bila želja da tako nešto imam u učionici, a sad to vidim kao izazov.
Kako savladati, naučiti, kako primijeniti, kako učenike naučiti, što koristiti... Pa kao pravi štreber (što valjda jesam) proučila sam upustva, pa onda odgledala filmiće kako (čak i filmiće kako probušiti rupe, koje dubine) ju instalirati. I onda kažu mi učimo za zanimanja koja još ne postoje, pa tko je mene učio svemu ovome (i koje pante koristiti). Nema tu do samoučenja, nema tog programa, te inovativnosti do onog vlastitog poriva da naučiš nešto novo. Danas je toliko toga na dohvat ruke, znanje koje samo čeka da ste zainteresirani da ga savladate. Ovdje ću vam preporučiti neke youtube kanale: Novosti u online svijetu R.Byrne www.youtube.com/user/rbyrnetech Zanimljivi filmovi iz područja prirode: www.youtube.com/playlist?list=PLCoAHaCTiS6DHfsU43jmhdtMiqxGRenZ4 Kratki (većinom nagrađeni) filmovi za korištenje u nastavi: www.youtube.com/playlist?list=PLBqPSTH6vFy4FmLE2AtSDfe7faLb9NZWw Filmovi za medijsku kulturu: www.youtube.com/playlist?list=PLBqPSTH6vFy6ODp4FEDEWFpMXgSuejZ6J 4.razred hrvatska povijest www.youtube.com/playlist?list=PLBqPSTH6vFy5R5mIbtcj9TYB9WUyu4Zyv SR Budi siguran online www.youtube.com/playlist?list=PLN3I-0DAzMpqTvQioumg79JJxBtF3sE-L Ipak sam nešto ove praznike dobro odradila! Trenutno ima više lajkova prošli post nego komentara na e savjetovanju, pa da podignem tu razinu da svi sudjeluju, krenimo u detaljnu analizu članka 8. e Savjetovanje do 1.2.2019. https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=9965 Prve tri točke smo odradili u prošlom postu (kolumni) iz perspektive razredne nastave. Trebalo bi nadodati da se boduju i državne SMOTRE koje imaju Građanski odgoj i obrazovanje, Smotra najbolji školski vrt ili Smotra tradicijskih običaja. Jer niti jednu smotru nemojte olako shvatiti, da bi došli do državne razine potreban je ogroman trud. (naši učenici jednog dana prije će biti vrsni govornici, medijatori ili baviti se zanatstvom nego će svi biti najbolji matematičari u svijetu). Mentorstvo Trebalo bi prvo urediti pravilnik o vježbaonicama i svima onima koji rade u vježbaonicama u startu dati mentorstvo. To je tema o kojoj smo s prof.Beženom puno razgovarali i koji je i sam bio suglasan oko toga. Jer imati nekoga 4-5 dana na praksi, najviše 10 dana je ogromna razlika od toga da imate ogledno predavanje za 20 ponekad i 40 studenata. (makar danas suvremene vježbaonice ne drže ogledne sate, ali to nije pitanje ovog Pravilnika) Mentorstvo do stručnog ispita Napokon se i to boduje, makar koja je razlika biti mentor onome tko je po SORu i sve sam plaća (ili ono manje od minimalca) i onome tko radi, pa u suprotnom turnusu je kod svog mentora. Koliko vremena treba biti mentor jer recimo u mome primjeru ja sam nakon 8 mjeseci mentoriranja napustila školu i odradila apsolutno sve sa svojom pripravnicom (potpisana na svih 30 priprema), a mentorstvo se pisalo onome tko je odradio (ljetnih) 4 mjeseca? Ali kao što napisah, napokon se i to jasno boduje. Kao što sam napisala i na e savjetovanju ja bih ovo razradila sve do najniže komponente jer kad sad krenu različiti tečajevi, različite online edukacije, a savjetnici će na ovo samo moći izreći: nismo upoznati, ne znamo o čemu se tamo radi, ili će sve ovisi o dobroj VJERI pojedinca da vjeruje papiru na kome piše da je bilo usavršavanje. Je li međunarodno usavršavanje ako sudjelujemo i u susjednoj zemlji regije? Hm, već vidim ponudu i potražnju. O online edukacijama neću napisati slova (ni tu ni tamo) jer nekako bi bilo po onoj narodnoj rugala se sova sjenici da ima veliki nos. Na dio članka 8.4. mogu samo napisat napokon i pokloniti se. (i tu imam opasku da moja savjetnica u svibnju 2018. je priznala sve što sam radila s Udrugom i moje vodstvo Udruge i po godini bodovala s 5 bodova i zahvaljujem joj na tome i što je bila i ispred vremena i ovoga Pravilnika) Članak 8.5.Koliko osim Hrčka ima mogućnosti pisati stručan članak? Ima li mogućnosti i gdje se tiska? Ovih dana sam dobila poziv za sudjelovanje na jednoj međunarodnoj konferenciji o odgoju koji se ove godine (vidi slučajnosti) održava u Zagrebu. Kotizacija je za prikaz 1100 kuna. Ja osobno tog novca nemam, nema ni škola. Poziv s IMPRO je oko 800 -1000 kuna kotizacija po predavaču, CUC je oko 700 kuna po predavaču što nam govori da onaj tko će moći to sebi financirati taj će imati i objavljen članak. Žalosno, zar ne? Radio ti ili ne, imao prikaz prakse, imao kvalitetne primjere inovacija u radu, bez kuna za kotizaciju ništa, a to ni ovim ni nekim drugim pravilnikom nije definirano. Meni još uvijek zvoni da bih umjesto školskih mrežnih stranica bodovanje bilo usmjereno prema osobnom blogu ili mrežnim stranicama razreda (a onda tu odmah znam o kojoj je zamci riječ, izostavila sam Carnet koji je siva eminencija ovog Pravilnika) Na ovoj stranici, gdje sad čitate imate moje materijale za 1.razred https://xn--sandrinauionica-z3b.weebly.com/1razred.html 2.razred https://xn--sandrinauionica-z3b.weebly.com/2razred.html za svaki više od 10 sati materijala kojem sam autor i koji je napravljen alatom za koji sam si sama kupila licencu. Je li to otvoreni obrazovni sadržaj za cijelu školsku godinu koji se boduje sa 6 bodova po godini? 8.6. ProjektiNapokon su u Pravilniku. Sad je li projekt sa svim elementima projektnog planiranja projekt, ako ga nije pisala Agencija za projekte (kao što je u većini slučajeva riječ)? Je li projekt jedino onaj koji je potvrđen od strane MZO ili AZOO? Ili je projekt samo ono što imenuje EU da je projekt jer se iz toga izvlače neki novci? Hmmm... Primjer 20 dana dobrote - regionalni projekt, sa svim zadanim elementima projekta. Vođen i na e Twinningu, dobitnik i EU certifikata, sudjelovalo oko 130 škola i više od 5 000 učenika. Završni osvrti učitelja su toliko poticajni da bi sutra to mogli prezentirati u europskom parlamentu. docs.google.com/document/d/1VwRtu8h6SCVG3uQ_ZhccPRBrZBCLEdcE3OwJ-YMoNGc/edit?usp=sharing Uz sve to i višegodišnji projekt. Tko će mi izdati potvrdu za sve elemente koje sam odradila, za autorstvo, za četiri godine svakodnevne borbe da projektni pristup podignem na noge u ovoj državi. Ili po onoj narodnoj: Bog, će ti platiti. Jer ja sljedećih 5 godina ne sudjelujem u ciklusu napredovanja i sve ovo sad napravljeno, sada važno tko zna hoće li biti bitno za 5 godina, a do tada tko će pobrati "vrhnje" ovog projekta tko zna. Za 8.7. i 8.8. sutra ću pronaći volje proanalizirati napisano.
Pohvaljujem što je napokon Pravilnik vani, što su se uvažila naša mišljenja i ideje, sad treba sjesti za stol i dobro, dobro razraditi sve elemente, raščlaniti nedoumice da ne bi svatko čitao na svoj način. Pravilno raščlaniti i brojkama 8. 8.1. 8.1.1. da se lakše prati i pronalazi sadržaj. Bit će to dobar Pravilnik samo treba još podosta uglancati. Čitamo se.... Čitam ja, čitaš ti...
Čitam ja novi pravilnik koji se nalazi na e savjetovanju.
esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=9965 Na prvu sve je tamo što smo tražili. Onda drugo čitanje, sad već polako upitnici isplivavaju. 1. Uređenje školske stranice: imam dva iskustva, dvije škole, jedna je bila strogo zatvorenog tipa, sa strogom provjerom sadržaja, odabirom slika i samovoljom nadležnih gdje je samo jedna osoba potpisana ispod vijesti. U drugoj školi princip je puno bolji, svi smo dobili vlastite podstranice i na njima bi trebale biti važne obavijesti koje su dogovorene na UV. Na meni nije da vodim brigu o drugima, ali sretna sam što imam tu slobodu da mogu objaviti, staviti radni materijal ili poveznicu, a da nikome ne trebam odgovarati za napravljeno (niti ikoga moliti) Ako netko misli da je to nešto novo, na kraju predavanja na CUC 2011. sam spomenula taj problem, ali svi su se oglušili o njega.
Tu priči nije kraj, na kraju nastavne godine, administrator briše sav sadržaj pa kako dokazati da sam ja eto imala, a xy nije i obrnuto. Opet će sve ovisiti o politici i volji ravnatelja da napiše dvije rečenice je li se to dogodilo ili nije.
2. Kako skupiti u RN ili predškolskom odgoju bodove za mentoriranje na natjecanjima?
Kao da su SVI u sustavu zaboravili da je zbog ŠTEDNJE ukinut dio s razrednom nastavom vezan uz smotre i natjecanja koja organizira AZOO. Nema likovnog (a tu su nam djeca/učenici stvarno bila kreativna, a mi težimo razvijanju kreativnosti kod djece), nema Lidrana dalje od županijske razine za razrednu nastavu što se svede da cijelu godinu nešto uvježbavaš i radiš da bi izveo u hladnoj sportskoj dvorani i znaš da nema dalje. Nema matematike u 4.razredu. To što četiri godine imaš dodatnu iz matematike, osmišljavaš igre, učiš ih matematičkoj logici, izlaziš izvan okvira sigurne zone računanja, nikome nije važno. Imao ili ne, svima je svejedno, važno da je napisano na papiru. Nema natjecanja za razrednu nastavu iz prirode gdje mi mnogi u 4.razredu napravili životne projekte o razvoju biljke, čišćenju zubića ili preventivi i pažljivom odabiru prehrane. NEMA!!!! Sad onako krajnje zločesto, možda i ne treba biti jer očito se papir više cijeni (makar i laž pisala na njemu) nego da netko vidi kako učitelj NEPOSREDNO radi s tim učenicima. 3. Projektno učenje i sprovođenje projekta Uh tu sam već pomalo sagorjela, pa sam samo napisala kratak komentar o samome Pravilniku (na e Savjetovanju), a kad misli saberem onda ću napisati i puno više. Recimo ove godine nitko nije reagirao da se Comet (nacionalna nagrada eTwinninga) nije dodijelila niti jednom hrvatskom projektu (ponavljam NACIONALNA nagrada) nego stranome u kome su naši samo sudjelovali.(pohvalno je da su sudjelovali) Pa tako i u Pravilniku nigdje se ne spominje AUTORSTVO projekta, autorska baza sadržaja, nego samo sprovođenje projekta (školskog, lokalnog, državnog, međunarodnog). OK, nagradit ćemo vanjski projekt, da znam, potrebno je puno papirologije, puno tiskanica ispuniti da se dobije međunarodni projekt. Ali zašto nećemo svoje zaštiti ili se pravimo da mi nemamo ništa što bi mogao netko vanjski koristiti. Vjerujem da svaka škola ima neki svoj školski projekt koji je možda kvalitetniji, sadržajno primjenjiviji i lokalno povezaniji nego što je kakvi vjetrovi pušu u Welsu ili Say Hello! Tu dolazim do istog zaključka, možda je lakše dati 6 bodova ako netko ima potvrdu da je bio u Portugalu, a ne pitati se što i kako si naučeno prikazao u svome radu i što su učenici novo savladali/uočili/promijenili vašim učenjem u Švedskoj.
Imam još komentara, a to ću u sljedećem nastavku, sad odoh čitati komentare kolega i kolegica.
I vama to preporučam :) Situacija 1.
Pokušavam digitalnim sadržajima oplemeniti svoj rad. Digitalne sadržaje izrađujem da budu kratki, da kroz igru/kviz ponove sadržaje i dobe pravovremenu informaciju koliko znaju.
Sve sadržaje postavljam na razrednu stranicu koja je neka vrsta mog portofolio tj.prikazuje kako radim kroz jednu školsku godinu. Stalno istražujem što je novo, čitam, bilježim i nastojim primijeniti u svome radu. Napravila sam kviz u google forms za ponavljanje sadržaja. Jedan od elementa bio je da na kraju napišu tko je vježbao s učiteljicom. Sve prikažem u razredu, objasnim kako će pronaći (i gdje) taj sadržaj, osnove pismenosti o sadržajima na internetu i kako trebaju paziti što i gdje pišu. Od 21 učenika sadržaju je pristupilo 5 učenika. Kad sam ih nakon mjesec dana pitala jesu li u tih mjesec dana igrali se na tabletu/pametnom telefonu odgovor je bio naravno da jesmo. Zanimljivost ovog zapisa je da su kviz rješavale (većinom) mame, potpisavši se na kraju. Zašto? To mi nikad neće biti jasno. Da ponove svoje znanje ili samo da znaju što kod kuće trebaju pitati svoju djecu. Nemam odgovora. Situacija 2.
I prije same ŠZŽ nekako učenike učim korak po korak digitalnoj pismenosti. Drugi razred i zamolim da učenici (manja skupina) donesu tablet ili pametni telefon u školu. Prije te zamolbe ponovo korak po korak pokažem koje su radnje potrebne za uspješnost sata. Obzirom da škola nema bežičnog Interneta, zamolim da se prezentacija u Power Pointu skine na tablet ili pametni telefon.
U školu 4 učenika donose svoje uređaje, potpuno nepripremljene za potreban rad. Gledam njih, gledam sve ono što sam pripremila i mislim si, kako da preskočimo tu duboku jamu među nama, gdje roditelji očekuju da učitelj educira, održava računalnu tehniku i uz sve to bude napredan (jer tako vrište novinski naslovi). Pošto su tableti (3 komada) i jedan pametni telefon bili totalno neupotrebljivi (puni sadržaja igrica, ne skinute prezentacije, bez aplikacije za rad u power pointu) odlučim se na klasiku, kao što učim djecu pisati slova, sad ću ih naučiti raditi s mišem. I zapadnemo u problem. Ne znaju se služiti mišem, nikad se nisu služili mišem, ne znaju što znači koja tipka, općenito njima stolno računalo je totalna nepoznanica. I umjesto da pripremljen sadržaj prođemo kroz jedan nastavni sat, mi smo sadržaje (osnovne) radili cijeli dan.
Shvatih tada da pred sobom nemam digitalne urođenike, nego digitalne konzumente.
Oni od 3-4.godine znaju pustiti pjesmu na Youtube, znaju igrati igricu po pola sata (neki i više), prate youtubere, ali NE ZNAJU napraviti zadani sadržaj, jer pušteni su u digitalni svijet bez ikakvih upustva. Mnogi roditelji brkaju to s pojmom da su njihova djeca informatički pismena, a nisu, nimalo. :( Svaki korak ovog uratka trebala sam raditi s njima, kod nekih doslovce držeći ih za ruku. Drugi su gledali na projekcijskom platnu kako to radimo. Kad sam pitala jesu li ikada radili nešto slično, jedan mi je učenik pokazao palce i rekao da se on zna samo s njima služiti i to u igri, da nije znao da postoji opcija kopiranja, lijepljenja ili stvaranja sadržaja. Treba li nam informatika od prvog razreda, da treba! Ne kroz ocjene, ne kroz neke posebne sadržaje, već osnovna digitalna abeceda i dobra veza. Stvorimo od naših učenika one koji će jednog dana stvarati sadržaje, a ne samo konzumente koji će "isprobavati" nove igrice. * Potrošač ili konzument je osoba (ili kućanstvo) koje kupuje (konzumira, troši) proizvode i usluge stvorene od gospodarskog (ekonomskog) sustava. Lijepe vijesti putuju do mene. Očekuju me.... je li su se godine truda i rada napokon pokazale kao plodonosne? Vesele me te vijesti. Veselim se susretima. Veselim se što me prepoznaju. Veseli me da čuju priču iz jednog razreda, bez ikakvih laganja i photoshopa. S druge strane, pokušavam se staviti u njihov položaj, što bih ja htjela čuti, naučiti, vidjeti... Zato stalno vrtim primjere, je li previše biti online ili ipak da se spustimo i pokazujem slike ? Upitnici se vrte oko moje glave. Sva sam u nekim projektima koje radim s mojim 2.b i iz dana u dan me oduševljavaju kako sve upijaju kao male "spužve". Kad sam i totalno bezidejna, dovoljno je doći u učionicu i taj smijeh, te velike oči me pokrenu i tada krenu neke naše priče koje je teško ispričati. Zadnje provjere iz svih obrazovnih predmeta su u prosjeku 4,67 - 4,70, a ne mogu reći da su lake u odnosu na neke prije generacije. Uz sve to, plešemo, pjevamo, smijemo se, čitamo šale, ali i radimo, ponekad ne izlazimo iz učionice, niti oni, a ni ja ne čujemo zvono jer za neke aktivnosti zvono ne postoji.
Žele li to drugi čuti, žele li čuti da se može i uz jedno računalo, žele li čuti da postoji netko tko vjeruje u današnju djecu? Ne znam, vidjet ćemo, svejedno me sve to veseli.... Pitaju me pitaju, oko moje...I tako prolazi i studeni, radio, ne radio, uglavnom služim kao servis, pomoćnik, asistent i naravno nitko te ne poznaje. Gledam ja sve to oko sebe i sve češće se pitam što će to meni. Pa na kraju je i doktor izrekao: A kad je vrijeme za samu sebe, kad je vrijeme da se ostalim obavezama kaže doviđenja i usmjeri se na pokušaj da se životna granica produži još malo. Gledam ja njega i ne znam što mu odgovoriti. Sve na čemu sam radila i tako ne vrijedi. Sve što sam sagradila i tako je ne bitno. Netko drugi ubire vrhnje i nadalje se smijući iza svojih porculanskih zubala. Zove mene tako jedna učiteljica, ispituje, priča, traži savjete, moli preporuke i ja sva sretna pričam, ona bilježi i dan završi. Dva dana kasnije na etta edu izađe skup i predavačica je žena koja me zvala, tema je ona o kojoj ona ništa ne zna, ali eto nazvala me, pa će ona svojim riječima pričati o toj temi. Tko mi je kriv - kažu mnogi, zašto se daš, kažu drugi? A najgori vuk (a da nije moj muž) krije se baš u tima koji pitaju, koji savjetuju i koji čekaju kako da te slome. Zašto, tko će ga znati.... I u vrijeme prvih ŽSV s temom WEB 2.0 alati (kao dogovorenoj ili postavljenoj) naravno da mene nema ili me ima rijetko Uzalud spominjanje u stranoj literaturi, uzalud stručni radovi i sve ostalo, ja jednostavno nisam dovoljno podmazana ili "bogovima draga" da bih bila TA. Jedna ogromna razlika od samoprozvanih gurua je ta da ja ipak imam pokazati konkretni rad ili još gore - ja pokazujem učenički napredak i mogućnost rada s jednim računalom i da se može. E, to je nešto što ljudi NE žele čuti, jer što bi se dogodilo da i oni tako moraju, bolje je pozvati neke koji će pričati kako se radi u nekoj zemlji (Finskoj), ali vlastitih radnih primjera neće biti. Sad će još ispasti da pišem samo da bi me ljudi tješili ili kao poticali. Naravno, sagledati realnost je teško, pa je najlakše batinu okrenuti u suprotnom smjeru i reći: Pogledaj kako se blamira jer joj sve smeta. Uvjeravati da nije, tako je teško. Možeš ti raditi, ili ne raditi plaća će biti 9.11. Ne možeš zemlju zaustaviti, niti ljude promijeniti. Kao što sam tečajeve obrisala, vrijeme je da uzmem gumicu za sve segmente života. Zemlja se neće zaustaviti. Ali ja ću mirnije spavati. I to bi bilo to, za sada, ugodan ostatak večeri uz pjesmu Atlantida, ......ološ nosi značke i sve je naopačke... Nastavak sage...Iza mene je emotivan tjedan, u kojem sam se na neki način oprostila od aktivnog rada u Udruzi Zvono. Nigdje ja ne idem, ali više nisam ona koja mora donositi odluke, trčati s papirima, uvjeravati druge da radimo i ispred vremena i sve naravno pod učiteljskom VOLONTERSKOM kapom. I tako u našem poznatom društvu dogodio se "preuzimanje krune" i čak su i suze pale. Slušajući sve već poznate prosvjetne priče, shvatih da sam na vrijeme odustala i da je vrijeme za korak unazad jer u nekim stvarima sam barem desetljeće ispred drugih (hvalite me usta moja). Povratak u stvarnost nakon lijepog druženja bio je čudan jer drugi dan je izašla moja kolumna o na neki način predstavljanju mog rada i načina kako radim (kad mnogi pitaju kad sve to stigneš). https://www.skolskiportal.hr/kolumne/dnevnik-jednog-odrastanja/prilagodba/, S kolumnom krenula su i pisanja što javno, što u inbox da sklonim objavljeno, da ovu web lokaciju zatvorim jer sad ako to drugi vide, tražit će to i od njih. Da se pravim važna, da se guram "gdje mi nije mjesto" i da naravno "institucije imaju svoje učitelje". Tad razmislih, zašto je svima nama ovako kako je, a jednostavan odgovor se nadzire. Većina nas šuti, jedni se publiciraju (sami sebe) na društvenim mrežama, drugi traže pravicu putem medija, a većina šuti, sve što ih smeta stavlja ispod "tepiha". Jedna od stvari koju bih htjela u uređenom društvu je da se može pohvaliti rad, pohvaliti dobro, ali da iz lošeg učimo, da raspravljamo, da uvidimo kako... Ali ne, ne u ovoj zemlji. Tako da ovaj tjedan ostaje pod američkom uzrečicom SHADE koja zapravo znači hajdemo nešto ružno reći o nekome, a sve to upakirati u lijepi ukrasni papirić. I da ne zaboravim s osmijehom na usnama. Gledam ta lica koja izgovore nešto ružno i to poprate osmijehom i gledaju me širom otvorenih očiju hoću li prihvatiti takav (ružan) način razgovora ili se pobuniti, jer ako se pobunim sljedeća rečenica je: Šalila sam se... Pogledajte malo lica ljudi dok govore ružno i njihovog pripremljenog (odglumljenog) osmijeha. Na kraju, da ne bude sve u negativnom tonu, naša Zvončica Spomenka je išla prvi put na usavršavanje izvan RH i shvatila ono što već odavno znam. U vrijeme globalnog sijela (INTERNETA) nema razloga ići u Mađarsku, Poljsku, Švedsku jer mi ovdje imamo stručnjake koji su daleko ispred drugih i koji bi mogli učiti te druge. Jer naša Spomenka (korak pred mirovinu) jedina je poznavala sve alate, radila u svim alatima i na kraju ona bila edukator drugima. Bravo Spomenka <3 Naravno, da ostaje prosvjetni turizam i dalje in i slikanje pored spomenika, zašto smo bili negdje i što smo naučili je nevažno. Hajmo, osmijeh na usne, tri,dva, jedan - snimljeno! (bez Instagrama se ne računa ;) Svatko od nas bori se za svoj dio kolača i za svoje priznanje u ovom svijetu.
Kad nam je sustav prepoznavanja i nagrađivanja najboljih u školstvu loš, ljudi prilaze svim mogućim smicalicama da dobiju svojih 5 minuta. Nekad je to razumljivo jer u svojim sredinama su se prikazali/dokazali pa sada žele da i drugi čuju za njih. A ima i onih koji vole svoju sliku u novinama, vole da susjed/baka/stric čitaju u novinama kako se njihova rodica probila i da se o njoj piše. Svaki prikaz dobre prakse, kvalitetnog rada i sama nagrađujem pljeskom (u in svijetu lajkom), nastojim pomoći i poticati ako imaju što prikazati, ali.. Kao i u svim domenama društva imamo i mi u prosvjeti naše Kim K. koje će svakodnevno nas zapljuskivati svojim selfijima i započinjati rečenice kad sam JA. Ili kad krenu detaljno opisivati što su sve oni učinili za prosvjetu u Hrvata, odustanem od gledanja/čitanja/komentiranja. Najbolje su mi one koje uz svoje slike pune inbox nama ostalima da im pošaljemo ovo ili ono, ima nekih koji su mene tražili doslovce sve (molim u wordu da se ne mučim brisati potpis), a sada mašu s tim papirima i doslovce viču sa zgrada: "Ovo je moj rad, ovo je moje...." Ne brine me to, jednostavno sam navukla biti okružena takvim ljudima, moj najveći problem je što ne znam reći NE. Makar se stotinu puta opekla, makar vidim kuda razgovor vodi, ja ću svejedno reći DA. Makar iscrpe iz mene i zadnji atom moje kreativnosti. Treba li me zbog toga žaliti, ne treba?! Treba li mi se uz sve to javno rugati i ismijavati? Ne treba. A ipak to čine. Ipak svojih 5 minuta slave nastoje proslaviti tako da zamrače mene kao osobu. Ipak broje količinu lajkova ispod objava u kojima se spominje njihovo ime i uspoređuju. Kad napišem da želim raditi, rugaju se i tim mojim riječima. Jer znaju da će provokacijom izazvati kod mene da se JA dokazujem radom, a oni će od moga rada imati benefita. U kakvom društvu živimo i tko nam uči djecu, još su nam učenici sasvim dobro ispali. Jer u ogledalu je naša Kim K. usred učionice i smije se (naučenim smiješkom) s naslovnica. Jedan moj učenik nakon 1.razreda odselio je u Švedsku. Roditelji (su bili) više nego on zastrašeni budućnosti koja bi trebala biti na švedskom jeziku.
Ovih dana pišu meni roditelji i nekako kroz cijelo pismo dobivam povratnu informaciju da meni ne treba Švedska, Finska ili Belgija, da tko je učitelj/dobar učitelj taj ostavlja trag. Razlike koje roditelji navode: a) stručna služba i timovi koji dočekuju djecu stranaca. Asistenti bez posebnih zahtjeva. Prilagođenost i organiziranost nakon dana upisa djeteta u njihovu školu. b) opremljenost, tj. ipod koji učenik nosi kući i aplikacije na kojima su zadane zadaće. Roditelji su ponosni što njihovo dijete u HR nije imalo ipod, ali imalo je razrednu stranicu i sve potrebne informacije. c) najveća razlika - vrijeme koje se provodi na otvorenom, bez obzira na sunce, kišu, vjetar, naoblaku. Dnevno su djeca oko 90 minuta na otvorenom, kada mogu biti u grupama i imati neku aktivnost ili se uče timskom radu i sami formiraju grupe za igru. Sva djeca imaju rezervnu odjeću i čizme i NITKO od roditelja se NE budi da se njihovo dijete prehladilo, dobilo sunčanicu ili mu vjetar smeta. d) nastava prirode u šumi - sadržaji se obrađuju na zornim, iskustvenim situacijama, jesen uče promatrajući šumu, dodirujući drveće, skupljajući lišće koje pada. e) nema ocjena, ali ima obrazovna putovnica kompetencija i postignuća. Što je isto ili bih rekla što donose iz Hrvatske: a) komuniciraju s učiteljicom (ima dvije) mailom, što su nastavili i dalje pišući razredu i meni pisma. Načini komuniciranja i pitanja, traženja savjeta su isti kao kod nas. (mama to navodi u pismu) b) obrazovni sadržaji uz koje dijete uči, i sada mama ponavlja uz naše obrazovne sadržaje matematike, jer sadržajno smo imali slično (skoro jednako) gradivo u 1.razredu c) obrazovna putovnica - da, da umjesto suhoparnih ocjena u svjedodžbi napisala sam obrazovnu putovnicu za to dijete. Roditelji su to preveli i po interesima koje sam zabilježila dijete je stavljeno u te neke "poticajne" razrede za prirodoslovlje i umjetnost. d) vrijeme koje smo proveli u parku pored škole doveleo je do toga da se on zna ponašati u skupini, da zna prihvatiti upustva, da zna prihvatiti poraz i da moja rečenica"nisu od šećera da bi se rastopili" tek sada roditelji vide kao dobru odgojnu (obrazovnu) metodu. e) roditelji misle da je naše područje likovne kulture bolje i baš zato on će nastaviti prateći razrednu stranicu izrađivati likovne radove (čemu se JA veselim) f) i kao svaka moderna škola u EU komunicirat ćemo Skypom jednom mjesečno. Kad se sve to nabroji i stavi ovako na papir, neki od nas odavno rade kao na sjeveru EU i bez prosvjetnih putovanja i bez slikanja pored zmaja u Švedskoj. Danas je znanje prisutno svuda oko nas, treba samo istražiti, primijeniti i učiti. Znam da će naša suradnja Švedska Hrvatska nastaviti se virtualnim putem, da će moj dječak i tamo na sjeveru pokazati svoje toplo i veliko srce i bez ocjena sve savladati kao i drugi. Vjerujem i znam, temelje smo dobre sagradili. https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |