Godine!Smeta mi što ljudi misle da su stručnjaci ako navode godine koje su proveli u učionici.Je li godine znače da su uspjeli se izvući, da su bili uspješni ili da su bili zatvoreni od svih i stali na onome stupnju na kojem su bili i kad su diplomirali? Ne mogu nikoga procjenjivati u njegovom poslu i baš zato kad netko u prvoj rečenici započinje svoj stav s rečenicom ja sam u školi 23 godine, meni je to odmah oznaka da iza toga (ili ispred toga) slijedi sadržaj koji se samo emotivan stav osobe, a ne njezino umijeće ili vještina. Jer ista ja od prije toliko godina i ova ja ne gledaju nekako na svoj rad, na poučavanje i na učenike. Niti jedna generacija mi nije bila ista, niti po jednom parametru: brojnosti, predznanjuu, strukturi M/Ž, opremi, načinu poučavanja. Pa ne radim u tvornici na traci i jednako šivam zip zatvarač toliko godina i zato hvaljenje godinama staža da bi se dodala "mudrost" riječima je jedna od najlošijih osobina koje imaju neki prosvjetari. Čitanje!Ostajem u šoku, onom kad ostanem bez riječi kad kolegice kažu da godinama nisu pročitale neku knjigu vezanu uz struku ili kad mi bezobrazno odbruse da Kurikulum za njihov predmet ima 160 stranica. I onda ti isti učitelji žale se da učenici ne čitaju? Koliko knjiga (novije dječje književnosti) su pročitali ti isti učitelji tijekom ljeta i unijeli ih kao novitete u lektire učenika. Dovoljno je za koji dan pogledati školske kurikulume i shvatit će svatko da je razina manja od one koja je statistički mjerodavna 0,1. Tada krenu mrežna svađanja kako je nekad bilo bolje, ako je ovo ili ono. Život ide dalje, ne možemo se zaključati u stanje kakvi smo bili prije dvadesetak godina, jer baš tada se sjećamo godina kad smo čitali i kad su nam se otvarali novi svjetovi. Ne pomaže ni da nam je određeno da proučavamo neku literaturu, neki određeni broj sati, jer ljudi danas misle da je i pretraživanje Facebooka stručno usavršavanje (u nekim domenama možda i jeste, ali ovaj odjeljak odnosi se na čitanje). Na kraju krajeva, učenici su naše ogledalo. Oni se mijenjaju, a mijenjamo li se i mi, pratimo li ih? Pisanje!Uvođenjem e dnevnika mnogi i svoj potpis teško naškrabaju kad je potrebno. Pisanje je postalo problem, problem odraslih. Kad osvijeste ljudi da sami jako malo pišu, možda ih potakne da istraživanje kako mogu drugačije pisati, kako mogu izvježbati (usvojiti vještinu) drugačijeg oblikovanja slova. Zato toliki problemi, prizivanje na stare dane u vrijeme kad učenike učimo pisati pisana slova. Baš ta oslonjenost na neka davna vremena, na neke iluzije kako je nekad bilo puno bolje dovelo je da učenici danas počinju pisati pisana slova tek u 2.razredu. Jer ti koji su uveli to pravilo zapravo oslonili su se na vlastitu sigurnost, sjećanje ili ja bih rekla komociju i na kraju doveli da ćemo većinu učenika cijelu jednu godinu zatupljivati u fazi kad su kao male spužve - mi ćemo reći učenicima, a ne vi ste bebe, nema pisanja, nema brojeva sjednite na pod da ja vama pregledam prstiće na kojima ćemo brojati do 5. Naravno i odrasli loše pišu, gledam ja pisanja kolegica kad napišu neku obavijest, kad ostave poruku i svaka od njih će se braniti: Ja tako pišem, a to nije tako... Pisanje je vještina, koja se razvija, što više pišemo to se rukopis bolje oblikuje... I?Na kraju, veselim se svojim učenicima, pripremila sam brdo sadržaja, naučila jako puno novih sadržaja koja želim isprobati u učionici, čekam taj žamor, čekam da isprobam neke nove alate, čekam da krene, jer bez obzira koliko godina radila, koliko knjiga pročitala, koliko sadržaja napisala sve je to ništa, ako ne znam to primijeniti u svome radu.
0 Comments
|
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |