Danas mi je kolegica rekla (u najboljoj namjeri) da ne gubim bitke koje ne trebam ni voditi, da čuvam snagu za važnije stvari.
Mogu li tako ako vrijeđaju moju inteligenciju? Prvo - svi ti prvoborci" koji se busaju u prsa, iskaču iz "paštete" su činjenično metodički slabi, znanstveno klimavi i onda je napad najbolja obrana. Ako ni napad ne uspije, onda udaramo ispod pojasa. Drugo - veću dozu samosvjesnog ljubljena svoje slike već duže ne vidjeh. Pa tako su nas na komunikacijskim vještinama učili da uvijek pokažemo učenicima da ih cijenimo tako da budemo pristojno odjeveni, ali nitko nas nije učio da nosimo haljine kao Predsjednica države (vrijednost mjesečne plaće moje pripravnice) i pokažemo na taj način koliko se može zaraditi ispod žita. Treće - vidjeh i čuh svojim ušima kako ona narodna "što više puta laž ponoviš ona postaje istinom" izgleda u stvarnosti. Možda ne želim biti zavedena, možda mi je u ušima vosak, a možda te vaskularne lezije u mome mozgu ne mogu prihvatiti laž kao istinu... Četvrto - pa baš me briga, sjeme koje sam do sada posadila razvilo se u stabla, drveće, šumu i dokaze svoga RADA imam u mladim ljudima koje sam dotakla i učila, dok neki mogu pričati o drugim državama, ja sam i bez slike u novinama u tim državama prikazivala primjere svoje prakse. Peto - sve je ok, dok ne vidite učionicu koja na svakom centimetru ima moje projekte, dok na snimkama ne vidim svoje listiće, dok ne čujem kako učiteljica u ŠZŽ radi podučena od mene, vođena rukom od mene, pa onda shvatim gubim vrijeme i vrijeme je da se pretočim u vlastiti zen - muhu na zidu."
0 Comments
|
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |