Nastavak sage...Iza mene je emotivan tjedan, u kojem sam se na neki način oprostila od aktivnog rada u Udruzi Zvono. Nigdje ja ne idem, ali više nisam ona koja mora donositi odluke, trčati s papirima, uvjeravati druge da radimo i ispred vremena i sve naravno pod učiteljskom VOLONTERSKOM kapom. I tako u našem poznatom društvu dogodio se "preuzimanje krune" i čak su i suze pale. Slušajući sve već poznate prosvjetne priče, shvatih da sam na vrijeme odustala i da je vrijeme za korak unazad jer u nekim stvarima sam barem desetljeće ispred drugih (hvalite me usta moja). Povratak u stvarnost nakon lijepog druženja bio je čudan jer drugi dan je izašla moja kolumna o na neki način predstavljanju mog rada i načina kako radim (kad mnogi pitaju kad sve to stigneš). https://www.skolskiportal.hr/kolumne/dnevnik-jednog-odrastanja/prilagodba/, S kolumnom krenula su i pisanja što javno, što u inbox da sklonim objavljeno, da ovu web lokaciju zatvorim jer sad ako to drugi vide, tražit će to i od njih. Da se pravim važna, da se guram "gdje mi nije mjesto" i da naravno "institucije imaju svoje učitelje". Tad razmislih, zašto je svima nama ovako kako je, a jednostavan odgovor se nadzire. Većina nas šuti, jedni se publiciraju (sami sebe) na društvenim mrežama, drugi traže pravicu putem medija, a većina šuti, sve što ih smeta stavlja ispod "tepiha". Jedna od stvari koju bih htjela u uređenom društvu je da se može pohvaliti rad, pohvaliti dobro, ali da iz lošeg učimo, da raspravljamo, da uvidimo kako... Ali ne, ne u ovoj zemlji. Tako da ovaj tjedan ostaje pod američkom uzrečicom SHADE koja zapravo znači hajdemo nešto ružno reći o nekome, a sve to upakirati u lijepi ukrasni papirić. I da ne zaboravim s osmijehom na usnama. Gledam ta lica koja izgovore nešto ružno i to poprate osmijehom i gledaju me širom otvorenih očiju hoću li prihvatiti takav (ružan) način razgovora ili se pobuniti, jer ako se pobunim sljedeća rečenica je: Šalila sam se... Pogledajte malo lica ljudi dok govore ružno i njihovog pripremljenog (odglumljenog) osmijeha. Na kraju, da ne bude sve u negativnom tonu, naša Zvončica Spomenka je išla prvi put na usavršavanje izvan RH i shvatila ono što već odavno znam. U vrijeme globalnog sijela (INTERNETA) nema razloga ići u Mađarsku, Poljsku, Švedsku jer mi ovdje imamo stručnjake koji su daleko ispred drugih i koji bi mogli učiti te druge. Jer naša Spomenka (korak pred mirovinu) jedina je poznavala sve alate, radila u svim alatima i na kraju ona bila edukator drugima. Bravo Spomenka <3 Naravno, da ostaje prosvjetni turizam i dalje in i slikanje pored spomenika, zašto smo bili negdje i što smo naučili je nevažno. Hajmo, osmijeh na usne, tri,dva, jedan - snimljeno! (bez Instagrama se ne računa ;)
0 Comments
Svatko od nas bori se za svoj dio kolača i za svoje priznanje u ovom svijetu.
Kad nam je sustav prepoznavanja i nagrađivanja najboljih u školstvu loš, ljudi prilaze svim mogućim smicalicama da dobiju svojih 5 minuta. Nekad je to razumljivo jer u svojim sredinama su se prikazali/dokazali pa sada žele da i drugi čuju za njih. A ima i onih koji vole svoju sliku u novinama, vole da susjed/baka/stric čitaju u novinama kako se njihova rodica probila i da se o njoj piše. Svaki prikaz dobre prakse, kvalitetnog rada i sama nagrađujem pljeskom (u in svijetu lajkom), nastojim pomoći i poticati ako imaju što prikazati, ali.. Kao i u svim domenama društva imamo i mi u prosvjeti naše Kim K. koje će svakodnevno nas zapljuskivati svojim selfijima i započinjati rečenice kad sam JA. Ili kad krenu detaljno opisivati što su sve oni učinili za prosvjetu u Hrvata, odustanem od gledanja/čitanja/komentiranja. Najbolje su mi one koje uz svoje slike pune inbox nama ostalima da im pošaljemo ovo ili ono, ima nekih koji su mene tražili doslovce sve (molim u wordu da se ne mučim brisati potpis), a sada mašu s tim papirima i doslovce viču sa zgrada: "Ovo je moj rad, ovo je moje...." Ne brine me to, jednostavno sam navukla biti okružena takvim ljudima, moj najveći problem je što ne znam reći NE. Makar se stotinu puta opekla, makar vidim kuda razgovor vodi, ja ću svejedno reći DA. Makar iscrpe iz mene i zadnji atom moje kreativnosti. Treba li me zbog toga žaliti, ne treba?! Treba li mi se uz sve to javno rugati i ismijavati? Ne treba. A ipak to čine. Ipak svojih 5 minuta slave nastoje proslaviti tako da zamrače mene kao osobu. Ipak broje količinu lajkova ispod objava u kojima se spominje njihovo ime i uspoređuju. Kad napišem da želim raditi, rugaju se i tim mojim riječima. Jer znaju da će provokacijom izazvati kod mene da se JA dokazujem radom, a oni će od moga rada imati benefita. U kakvom društvu živimo i tko nam uči djecu, još su nam učenici sasvim dobro ispali. Jer u ogledalu je naša Kim K. usred učionice i smije se (naučenim smiješkom) s naslovnica. |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |