Lijepe vijesti putuju do mene. Očekuju me.... je li su se godine truda i rada napokon pokazale kao plodonosne? Vesele me te vijesti. Veselim se susretima. Veselim se što me prepoznaju. Veseli me da čuju priču iz jednog razreda, bez ikakvih laganja i photoshopa. S druge strane, pokušavam se staviti u njihov položaj, što bih ja htjela čuti, naučiti, vidjeti... Zato stalno vrtim primjere, je li previše biti online ili ipak da se spustimo i pokazujem slike ? Upitnici se vrte oko moje glave. Sva sam u nekim projektima koje radim s mojim 2.b i iz dana u dan me oduševljavaju kako sve upijaju kao male "spužve". Kad sam i totalno bezidejna, dovoljno je doći u učionicu i taj smijeh, te velike oči me pokrenu i tada krenu neke naše priče koje je teško ispričati. Zadnje provjere iz svih obrazovnih predmeta su u prosjeku 4,67 - 4,70, a ne mogu reći da su lake u odnosu na neke prije generacije. Uz sve to, plešemo, pjevamo, smijemo se, čitamo šale, ali i radimo, ponekad ne izlazimo iz učionice, niti oni, a ni ja ne čujemo zvono jer za neke aktivnosti zvono ne postoji.
Žele li to drugi čuti, žele li čuti da se može i uz jedno računalo, žele li čuti da postoji netko tko vjeruje u današnju djecu? Ne znam, vidjet ćemo, svejedno me sve to veseli....
0 Comments
Leave a Reply. |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |