Lijepe vijesti putuju do mene. Očekuju me.... je li su se godine truda i rada napokon pokazale kao plodonosne? Vesele me te vijesti. Veselim se susretima. Veselim se što me prepoznaju. Veseli me da čuju priču iz jednog razreda, bez ikakvih laganja i photoshopa. S druge strane, pokušavam se staviti u njihov položaj, što bih ja htjela čuti, naučiti, vidjeti... Zato stalno vrtim primjere, je li previše biti online ili ipak da se spustimo i pokazujem slike ? Upitnici se vrte oko moje glave. Sva sam u nekim projektima koje radim s mojim 2.b i iz dana u dan me oduševljavaju kako sve upijaju kao male "spužve". Kad sam i totalno bezidejna, dovoljno je doći u učionicu i taj smijeh, te velike oči me pokrenu i tada krenu neke naše priče koje je teško ispričati. Zadnje provjere iz svih obrazovnih predmeta su u prosjeku 4,67 - 4,70, a ne mogu reći da su lake u odnosu na neke prije generacije. Uz sve to, plešemo, pjevamo, smijemo se, čitamo šale, ali i radimo, ponekad ne izlazimo iz učionice, niti oni, a ni ja ne čujemo zvono jer za neke aktivnosti zvono ne postoji.
Žele li to drugi čuti, žele li čuti da se može i uz jedno računalo, žele li čuti da postoji netko tko vjeruje u današnju djecu? Ne znam, vidjet ćemo, svejedno me sve to veseli....
0 Comments
Pitaju me pitaju, oko moje...I tako prolazi i studeni, radio, ne radio, uglavnom služim kao servis, pomoćnik, asistent i naravno nitko te ne poznaje. Gledam ja sve to oko sebe i sve češće se pitam što će to meni. Pa na kraju je i doktor izrekao: A kad je vrijeme za samu sebe, kad je vrijeme da se ostalim obavezama kaže doviđenja i usmjeri se na pokušaj da se životna granica produži još malo. Gledam ja njega i ne znam što mu odgovoriti. Sve na čemu sam radila i tako ne vrijedi. Sve što sam sagradila i tako je ne bitno. Netko drugi ubire vrhnje i nadalje se smijući iza svojih porculanskih zubala. Zove mene tako jedna učiteljica, ispituje, priča, traži savjete, moli preporuke i ja sva sretna pričam, ona bilježi i dan završi. Dva dana kasnije na etta edu izađe skup i predavačica je žena koja me zvala, tema je ona o kojoj ona ništa ne zna, ali eto nazvala me, pa će ona svojim riječima pričati o toj temi. Tko mi je kriv - kažu mnogi, zašto se daš, kažu drugi? A najgori vuk (a da nije moj muž) krije se baš u tima koji pitaju, koji savjetuju i koji čekaju kako da te slome. Zašto, tko će ga znati.... I u vrijeme prvih ŽSV s temom WEB 2.0 alati (kao dogovorenoj ili postavljenoj) naravno da mene nema ili me ima rijetko Uzalud spominjanje u stranoj literaturi, uzalud stručni radovi i sve ostalo, ja jednostavno nisam dovoljno podmazana ili "bogovima draga" da bih bila TA. Jedna ogromna razlika od samoprozvanih gurua je ta da ja ipak imam pokazati konkretni rad ili još gore - ja pokazujem učenički napredak i mogućnost rada s jednim računalom i da se može. E, to je nešto što ljudi NE žele čuti, jer što bi se dogodilo da i oni tako moraju, bolje je pozvati neke koji će pričati kako se radi u nekoj zemlji (Finskoj), ali vlastitih radnih primjera neće biti. Sad će još ispasti da pišem samo da bi me ljudi tješili ili kao poticali. Naravno, sagledati realnost je teško, pa je najlakše batinu okrenuti u suprotnom smjeru i reći: Pogledaj kako se blamira jer joj sve smeta. Uvjeravati da nije, tako je teško. Možeš ti raditi, ili ne raditi plaća će biti 9.11. Ne možeš zemlju zaustaviti, niti ljude promijeniti. Kao što sam tečajeve obrisala, vrijeme je da uzmem gumicu za sve segmente života. Zemlja se neće zaustaviti. Ali ja ću mirnije spavati. I to bi bilo to, za sada, ugodan ostatak večeri uz pjesmu Atlantida, ......ološ nosi značke i sve je naopačke... |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |