Nastavak sage...Iza mene je emotivan tjedan, u kojem sam se na neki način oprostila od aktivnog rada u Udruzi Zvono. Nigdje ja ne idem, ali više nisam ona koja mora donositi odluke, trčati s papirima, uvjeravati druge da radimo i ispred vremena i sve naravno pod učiteljskom VOLONTERSKOM kapom. I tako u našem poznatom društvu dogodio se "preuzimanje krune" i čak su i suze pale. Slušajući sve već poznate prosvjetne priče, shvatih da sam na vrijeme odustala i da je vrijeme za korak unazad jer u nekim stvarima sam barem desetljeće ispred drugih (hvalite me usta moja). Povratak u stvarnost nakon lijepog druženja bio je čudan jer drugi dan je izašla moja kolumna o na neki način predstavljanju mog rada i načina kako radim (kad mnogi pitaju kad sve to stigneš). https://www.skolskiportal.hr/kolumne/dnevnik-jednog-odrastanja/prilagodba/, S kolumnom krenula su i pisanja što javno, što u inbox da sklonim objavljeno, da ovu web lokaciju zatvorim jer sad ako to drugi vide, tražit će to i od njih. Da se pravim važna, da se guram "gdje mi nije mjesto" i da naravno "institucije imaju svoje učitelje". Tad razmislih, zašto je svima nama ovako kako je, a jednostavan odgovor se nadzire. Većina nas šuti, jedni se publiciraju (sami sebe) na društvenim mrežama, drugi traže pravicu putem medija, a većina šuti, sve što ih smeta stavlja ispod "tepiha". Jedna od stvari koju bih htjela u uređenom društvu je da se može pohvaliti rad, pohvaliti dobro, ali da iz lošeg učimo, da raspravljamo, da uvidimo kako... Ali ne, ne u ovoj zemlji. Tako da ovaj tjedan ostaje pod američkom uzrečicom SHADE koja zapravo znači hajdemo nešto ružno reći o nekome, a sve to upakirati u lijepi ukrasni papirić. I da ne zaboravim s osmijehom na usnama. Gledam ta lica koja izgovore nešto ružno i to poprate osmijehom i gledaju me širom otvorenih očiju hoću li prihvatiti takav (ružan) način razgovora ili se pobuniti, jer ako se pobunim sljedeća rečenica je: Šalila sam se... Pogledajte malo lica ljudi dok govore ružno i njihovog pripremljenog (odglumljenog) osmijeha. Na kraju, da ne bude sve u negativnom tonu, naša Zvončica Spomenka je išla prvi put na usavršavanje izvan RH i shvatila ono što već odavno znam. U vrijeme globalnog sijela (INTERNETA) nema razloga ići u Mađarsku, Poljsku, Švedsku jer mi ovdje imamo stručnjake koji su daleko ispred drugih i koji bi mogli učiti te druge. Jer naša Spomenka (korak pred mirovinu) jedina je poznavala sve alate, radila u svim alatima i na kraju ona bila edukator drugima. Bravo Spomenka <3 Naravno, da ostaje prosvjetni turizam i dalje in i slikanje pored spomenika, zašto smo bili negdje i što smo naučili je nevažno. Hajmo, osmijeh na usne, tri,dva, jedan - snimljeno! (bez Instagrama se ne računa ;)
0 Comments
Leave a Reply. |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |