Sve više sam u uvjerenju da krivo odgajam vlastitu i tuđu djecu. Jer sve ono što sam mislila da je ispravno kad podvučemo crtu zapravo je totalno krivo, a ako čovjek kritički reagira bude osuđen da je "ljubomoran" i ja odustajem. Zahtjevna sam mama. Puno dajem, puno tražim, puno radim sa svojim curama i što su one dobile kao životnu poduku... Radi, budi najbolji u svom poslu, ali od toga nema ljetovanja, nema hotela, budi skromna, nemoj se isticati, nosi tuđu rabljenu robu, budi suosjećajna, dijeli, ali zbog svog dobrog karitativnog stava ne jedeš kremšnite, nego je i bućnica dobra... I gledaju one tako sve svoje uspjehe (3 godina faksa (bez prenošenja ispita i parcijala)i 2. razred vjerujem među najboljima u razredu) - ali obje pitaju: kako je XY na faksu i drži nam predavanja o nečemu o čemu nema pojma, kako su tebe preskočili; ili mlađa: kako netko tko dobije jedinice i trojke iz tablice množenja i dijeljenja može imati pet iz matematike, kako je to moguće mama? I shvatim da nemam odgovore. Da im kažem da je država takva, da smo obitelj bez stričeva i tetki, da samo ono što smo sami stvorili to i imamo. I bez obzira koliko su skromne i koliko ne traže zaboli vas kad i sasvim male vide sve te nepravilnosti društva i da biti uspješan i dobar u svom poslu ne donosi blagostanje. Biti pošten svodi se na rabljeni bicikl, a ne novi. Noći i dani provedeni na poslu tati ne donose sedam dana na jedrilici, nego samo deset dana u nizu kad može biti s njima. Sad budi motivacija, budi neko da ih potakne. budi netko da ih vodi... Meni prodike o školstvu drže žene koje posao obavljaju usputno, za plaću koju ostave kod osobnog trenere, kojima je posao usputna stanica za pokazati novu haljinu (ima određena marka po kojoj se one prepoznaju, a ja eto, čak ni ime nisam zapamtila) Da čujete samo te rečenice: Što te briga za XY? Pa nisi mu mama, daj se opusti. Kakve pripreme, mjesečne, pa to nam moraju dati izdavačke kuće? Čemu se trudiš, što to čitaš bilo bit ti bolje da malo izlaziš sa curama? Kakva škola, reforma, kaj nisi vidjela novu haljinu (?) Ako samo spomenem što radim dobijem kolutanje očima i rečenicu: što ti to treba? Zaustavite Zemlju - silazim! To nije moj vlak ili su krivi prijatelji... Na kraju, ako nešto i kažem proglase me ljubomornom. Mnogi.
Tako da je bolje da djecu učim treba se snaći, bogato udati ili još bolje biti dovoljno mudar i loše momke odabrati jer s poštenima ćeš cijeli život živjeti na pašteti. (ironija, ali pogađa u sredinu)
2 Comments
Biti dobar prema samome sebi, jedan od najtežih zadataka.
Ako pogledate unazad, zar nema bar jedan dobar razlog za reći to sam dobro napravila i graditi dalje sebe na pozitivnoj priči. Uredu je kad vas pokreće i loša emocija, ali... Puno dublji trag ostavljaju pozitivne priče. Opustite se, ako i danas niste sve napravili s popisa (mi ih učiteljice uvijek imamo). Poruka naravno može pisati i u muškom rodu, ali ipak učiteljica ima...
Oduvijek sam znala da moje učenje nije stalo s diplomom (ne jednom, nego dvije). Uvijek sam pitala ono što nisam znala. A i prema djeci sam uvijek iskrena. Danas taj klik mišom zna puno više od mene, zašto ne saznati nešto novo... Od milijun informacija ne znači da sama i nadalje mogu sve. Uvijek zato vjerujem da će mnogi javiti mi se kad zovem, kad pitam i kažem ne mogu više. Moja partnerica/paralelka zna i sama prepoznati kad je vrijeme da treba uskočiti. S malo riječi, dovoljno jakih da se zna kad mi treba pomoć. Bit će vam lakše kad kažete što trebate. Ne okolišajte, ne pričajte priče, jednostavno recite: "Možeš li mi pomoći?" Još nisam susrela osobu koja je rekla NE. Probajte s malim stvarima oko sebe, pitajte supruga: Možeš li mi pomoći oko kuhinjskog suđa, izbjegnite žalopojke tipa: Ja sve radim sama, promijenite perspektivu bit će jednostavnije. Ako u razredu je nešto za vas (kao tehnologija) neuhvatljivo recite tim malim glavama, budite mi učitelj i podučite me. Bit će sretni i jedva će čekati taj sat. Nije teško. Vježbajte na ukućanima <3. Kao i uvijek do sada, ponekad treba glavom kroz zid.
Tako i sada hajmo probati napraviti pozitivno okruženje oko sebe. 20 dana biti zahvalni na trenutku u kojem jesmo, jedinstveni kakvi jesmo, i razmišljati da nas očekuje samo bolje, jer bez nas takvih kakvih jesmo sve bi bilo drukčije... Probajmo.... Gdje, kada, zašto sam prespavala zadnjih 7 godina?Stvarno sam mislila da će kad tada RAD pokazati rezultate i da će netko primijetiti rad u PRAKSI, rad u RAZREDU, stvarno stanje stvari... Iluzije su čudna stvar, na trenutak povjeruješ i onda te ošamare za pravo buđenje. Gdje sam ja to bila zadnjih 7 godina, gdje su sve ideje koje sam napravila, sve edukacije, svi oni kojima sam pomogla, vodila ih za ruku, otkrivala im nove svjetove? ILUZIJA Jednom davno mi je gospodin Borna Lulić rekao: "Ne vole one koji znaju više od njih, a i HVALA nećeš dobiti, inovatori nisu poželjni, ne u ovom društvu!" Slušam ja sve te nove ALATE (nisu alati nego su aplikacije), slušam kao da je osvojena Amerika od strane našeg Marca Pola, a osjećam ton podcjenjivanja i vidim svojim očima sve ono što smo postigli kako u jednoj Republici Hrvatskoj nije dobro. Ovaj put sam odšutjela, jer vođena riječima moje drage (pokojne) bake: Ne diraj Sandra u govno jer će ti ruke još dugo smrdjeti. Odlučila sam raditi ono što najbolje znam, isključiti se i proučavati i čitati stranu literaturu, gdje se ne broje krvna zrnca, ne pitaju te za karton tko su ti mama ili ujak. I pomoglo je mome mentalnom zdravlju, jer za razliku od drugih ja pamtim, ja sam izašla čista obraza, a ja mogu na kraju pitati: A gdje ste vi bili prije 7 godina? Zip na usta. Poslušno klimnuti glavom. Pljeskati. Ne pitati od kuda vam kompetencije. Tko određuje tko su ti koji znaju? Učitelj 21.stoljeća???? Can I get a hallelujah Can I get an amen Feels like the Holy Ghost running through ya When I play the highway FM I find my soul revival Singing every single verse Yeah I guess that’s my church Pet godina radim na tome da projektna nastava bude jedan od načina poučavanja učenika.
Naravno da nije, ali pojava IKTa u našem radu dovela je do očite transformacije pojma PROJEKT i povezala sudionike, a i ono što učitelj 21.stoljeća radi - dovela do razmjene ideja. Danas svatko ima ideju projekta, mnogi mahnu rukom i kažu: I ja tako radim u svome razredu. Projekti koje sam postavila na noge danas nisu samo razredni (makar i takvih ima) nego obuhvaćaju puno više, a i od učenika traže još više (nego samo isticanje unutar razreda). Što je drukčije a) razrada ideje: gdje se u NPIPu nalazi glavni cilj projekta, koje su nam postavke važne da budu integrirane u sadržaj, kako kod učenika razvijati istraživačke metode, gdje i kako prezentirati, što je konačni dobitak za razred uključivanjem u taj projekt? b) organizacija i vremenski okvir projekta, treba dobro razmisliti o svim organizacijskim elementima koji su bitni za sam projekt. Krenuvši od toga za koje je godište učenika projekt, koje predmete integriramo, kako projekt uklopiti u satnicu, koji dodatni rad se od nas očekuje, koje materijale koristiti, koliko vremena planirati za nastavu usmjerenu na otkrivanje i pokušaje pronalaska odgovora... c) partneri u projektu - ponekad su to naše razredne paralelke, ponekad je to cijela škola, a u zadnje vrijeme to su projekti na nacionalnoj i regionalnoj razini. Ovih dana kada osmišljavam projekt za svoj 2.razred i razmišljam što bi sve moglo zainteresirati učenike, što bi ih potaknulo, kako bih kod njih razvijala to prepoznavanje svoje zajednice u okviru zavičaja. I onako usput izložila sam ideju u grupi 2.razreda, u 24 sata prijavilo se 55 škola(razreda) koji su voljni sudjelovati u tom projektu koji je još u grubim skicama samo na papiru. Recimo da mi nije teško naći partnere jer su svi manje više upoznati s projektima koje sam osmislila i znaju da oni osim na papiru ožive u svakoj učionici. d) IKT alati kojima danas možemo pratiti projekt, kojima možemo prezentirati projekt i što smo sve postigli, možemo međusobno komunicirati, zajedno predstaviti projekt... e ) projektna dokumentacija - na tome zadnjih godinu dana sam jako inzistirala. Ne zato jer mi se čitaju izvještaji, već zato da svaki učitelj zastane i pogleda što je sve napravio i da zna sumirati što je ostvario, a što ne. Danas nema projekta niti projektnog ciklusa europskih razmjera bez projektne dokumentacije. Malo lijepih riječi i za samu sebe - neke sam to naučila.
Možda zato spremam nešto strogo profilirano za drugi razred, a opet dovoljno veliko za cijelu Republiku Hrvatsku ;)
Veselim se, ideje naviru, a to je dobar osjećaj.... |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |