Gledam stare zapise i shvaćam da se ništa ne mijenja, ne mijenja se već godina, rekla bih više od desetljeća. Nešto gradiš ciglu po ciglu, pa dođu "Avari i Tatari" poruše ti sve, pa okreneš novi list i kreneš ponovo, pa dođu "nožice umočene u more" koje znaju najbolje i ti umjesto da ideš gore ideš dolje. Onda gledaš sve "neradnike i kopirače" ovoga svijeta kako traže u ovim trenucima svojih 5 minuta slave. (možemo se kladiti kad sve prođe bit će posebne emisije "vrijednih, naprednih i nagrađivanih) Kako ne mogu prikazati svoj rad jer ga nemaju, ali svojim vezama i vezicama drmaju riječima koje su toliko prazne da stvaraju gorčinu u ustima i pitanja: Zar sam toliko luda? Zar stvarno? Zar ne mogu drugčije? Na kraju iza nas je 4 tjedna učenja na daljinu. Razredni e dnevnik se puni sadržajima i BAŠ NITKO mi nije pomogao, sugerirao ili čak pitao kako je raditi u ovim trenucima. a) uništila sam novi laptop b) sjedim po 10 sati za stolnim računalom (o mome zdravlju i rizičnoj skupini uopće neću) c) radim više nego ikada jer škola na daljinu/učenje na daljinu nije čitanka ta i ta stranica i RB str.ta i ta. d) ali tko mene pita Kako se čovjek osjeća kad je svugdje nevidljiv ili još bolje kad drugima smeta jer ih je strah da bi i oni morali RADITI? Ovdje je najveća zamka baš ta riječ RADITI. Sad svoje riječi idem saditi negdje drugdje, besplatno kao i sve ostalo. Na grobu će mi pisati hvala. I to je život. Sama odabrala , nisam pitala Đelu H. za preporuke ;)
0 Comments
|
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |