Situacija 1.
Pokušavam digitalnim sadržajima oplemeniti svoj rad. Digitalne sadržaje izrađujem da budu kratki, da kroz igru/kviz ponove sadržaje i dobe pravovremenu informaciju koliko znaju.
Sve sadržaje postavljam na razrednu stranicu koja je neka vrsta mog portofolio tj.prikazuje kako radim kroz jednu školsku godinu. Stalno istražujem što je novo, čitam, bilježim i nastojim primijeniti u svome radu. Napravila sam kviz u google forms za ponavljanje sadržaja. Jedan od elementa bio je da na kraju napišu tko je vježbao s učiteljicom. Sve prikažem u razredu, objasnim kako će pronaći (i gdje) taj sadržaj, osnove pismenosti o sadržajima na internetu i kako trebaju paziti što i gdje pišu. Od 21 učenika sadržaju je pristupilo 5 učenika. Kad sam ih nakon mjesec dana pitala jesu li u tih mjesec dana igrali se na tabletu/pametnom telefonu odgovor je bio naravno da jesmo. Zanimljivost ovog zapisa je da su kviz rješavale (većinom) mame, potpisavši se na kraju. Zašto? To mi nikad neće biti jasno. Da ponove svoje znanje ili samo da znaju što kod kuće trebaju pitati svoju djecu. Nemam odgovora. Situacija 2.
I prije same ŠZŽ nekako učenike učim korak po korak digitalnoj pismenosti. Drugi razred i zamolim da učenici (manja skupina) donesu tablet ili pametni telefon u školu. Prije te zamolbe ponovo korak po korak pokažem koje su radnje potrebne za uspješnost sata. Obzirom da škola nema bežičnog Interneta, zamolim da se prezentacija u Power Pointu skine na tablet ili pametni telefon.
U školu 4 učenika donose svoje uređaje, potpuno nepripremljene za potreban rad. Gledam njih, gledam sve ono što sam pripremila i mislim si, kako da preskočimo tu duboku jamu među nama, gdje roditelji očekuju da učitelj educira, održava računalnu tehniku i uz sve to bude napredan (jer tako vrište novinski naslovi). Pošto su tableti (3 komada) i jedan pametni telefon bili totalno neupotrebljivi (puni sadržaja igrica, ne skinute prezentacije, bez aplikacije za rad u power pointu) odlučim se na klasiku, kao što učim djecu pisati slova, sad ću ih naučiti raditi s mišem. I zapadnemo u problem. Ne znaju se služiti mišem, nikad se nisu služili mišem, ne znaju što znači koja tipka, općenito njima stolno računalo je totalna nepoznanica. I umjesto da pripremljen sadržaj prođemo kroz jedan nastavni sat, mi smo sadržaje (osnovne) radili cijeli dan.
Shvatih tada da pred sobom nemam digitalne urođenike, nego digitalne konzumente.
Oni od 3-4.godine znaju pustiti pjesmu na Youtube, znaju igrati igricu po pola sata (neki i više), prate youtubere, ali NE ZNAJU napraviti zadani sadržaj, jer pušteni su u digitalni svijet bez ikakvih upustva. Mnogi roditelji brkaju to s pojmom da su njihova djeca informatički pismena, a nisu, nimalo. :( Svaki korak ovog uratka trebala sam raditi s njima, kod nekih doslovce držeći ih za ruku. Drugi su gledali na projekcijskom platnu kako to radimo. Kad sam pitala jesu li ikada radili nešto slično, jedan mi je učenik pokazao palce i rekao da se on zna samo s njima služiti i to u igri, da nije znao da postoji opcija kopiranja, lijepljenja ili stvaranja sadržaja. Treba li nam informatika od prvog razreda, da treba! Ne kroz ocjene, ne kroz neke posebne sadržaje, već osnovna digitalna abeceda i dobra veza. Stvorimo od naših učenika one koji će jednog dana stvarati sadržaje, a ne samo konzumente koji će "isprobavati" nove igrice. * Potrošač ili konzument je osoba (ili kućanstvo) koje kupuje (konzumira, troši) proizvode i usluge stvorene od gospodarskog (ekonomskog) sustava.
0 Comments
Leave a Reply. |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |