Vratih se iz Vodica.
Nakon dugo vremena i bez puno riječi i slika - prepoznata. Što bi značilo da rad ponekad ipak ispliva na površinu i ipak dođe sve na svoje. Jesu li vrhunci osvojeni, ili sam na pola puta? Ako napišem da su knjige već kupljene i čekaju da krenem u dubinsko proučavanje. (Sluti na nove početke, zar ne?) Sve me vuče izvan granica, a opet iz topline svoga doma. Zvuči kao suprotnost, ali je vrlo jednostavno i u današnje vrijeme ostvarivo. Čekaju me i neki mailovi za odgovoriti, neke priče završiti, veseli me poziv za suradnju jednog sveučilišta (i opet izvan naših granica). Možda treba vjerovati u horoskope, možda "ona od gore" pazi na mene, a možda je to samo moja slijepa nada da ima za sve nas bolje sutra. Na kraju Vodica jedino mi je žao da nitko nije stao pred tih 500 ljudi i rekao: - bravo vi ste zdravi dio našeg sustava - bravo jer uspijevate se othrvati roditeljima, stručnim službama, javnosti, neki i ravnateljima itd. - bravo što već izlazni rezultati pokazuju da RN radi kvalitetno svoj posao... Možda jednom i bude, a ja sam u ime svih nas ipak rekla da smo uspjeli u tome da budemo učitelji 21.stoljeća.
1 Comment
Koja mjerila su za uspješnost? Tko i kako procjenjuje nečiju vrijednost?
Gledam male životne situacije i pitam se... Stojimo u redu u pošti, svatko s nekom hrpom papira. Mlađahna djevojka uzdiše, napadno pogledava na sat, pa onda kao briše znoj sa čela. Nakon dvije minute svi su je propustili da bude prva, a mi koji šutimo (uz to i invalidi, ali tko nam kriv) ostajemo na kraju reda. Baš tako je i u prosvjetnom svijetu. Oni glasni, koji vrlo često nemaju ogledalo, pa ne znaju što i koga predstavljaju putuju svijetom na teret tko zna koga i prezentiraju tuđe. I onda kad se vrate u svoj razred, teško im je, djeca su nemoguća, vruće im je.... Poznaju li djeca svoju učiteljicu, hmmmm.... Hoće li netko nekada napraviti dubinsko ispitivanje razreda jedne tihe i vrijedne učiteljice i jedne samoproglašene i inovativne prosvjetne putnice. Što ljudi nauče na tim putovanjima? Na kome to onda primjenjuju? Kad nisu vidljivi/transparentni ti uspjesi u učionici. Ogledalo, ogledalo moje, koje novo prosvjetno putovanje na mom putu stoji.... U tjednu kad je Vjerko objavljen imam najmanju čitanost ikada. https://www.skolskiportal.hr/kolumne/dnevnik-jednog-odrastanja/vjeverko-moj/ Zašto? Pa ljudi ne vole kad se upire u njih prstom ili kad im se napiše ono što im se ne sviđa. Svima se sviđa imati neku bazu materijala koju je netko drugi napravio, ali svoje skrivaju "kao zmija noge" rekao bi naš narod. Istovremeno su mi se u inboxu zaredale poruke, kao protuteža napisanome Vjeverku. Imate li...., trebam hitno....sutra pitam lektiru pa mi treba... i tako u jednom danu 9 poruka za sve razrede od 1.-4. kao da sam jukebox. A onda kad podijelim, kad dam, nikada, ali baš nikada taj netko ne objavi kako je on preoblikovao u nešto i možda da posluži nekome drugome.
Toga nema. Svi se busaju u "prsa junačka" kako baš ONI rade najbolje, ali traga nema, ne postoji, samo prigovori stalni i borba s onim trebam sad i odmah. To mi je uvijek bilo posebno pitanje. zašto bih ja SAD i ODMAH morala nekome nešto poslati, dati, napisati... Kakvo je to planiranje kad taj netko jučer nije znao da će u ponedjeljak pitati lektiru? I ja imam mnoštvo pitanja na koja znam odgovor, ali najčešće prešutim i umjesto svađe ili ne dao Bog razvlačenja po društvenim mrežama moga imena posustanem i sve pošaljem. Vjeverko moj, ne piše nam se dobro.... Osim djeci i nama odraslima sve smeta. Smeta nam vrućina, smeta nam što je kraj još jedne nastavne godine, zbrajamo jesmo li ostvarili sve što smo htjeli. Moji prvašići su totalno ispali iz bilo kakve očekivane provjere. Nema kod njih osjećaja da je gotovo, kažu oni budemo naučili za drugi put. Znam da nemaju nekog odnosa prema vremenu, ali umjesto njih trebali bi imati roditelji. Ali... Pa tako hvatam roditelje ispred škole, na dvorištu i pokušavam im objasniti da je pred nama 10 radnih dana jednako vrućih i da nema nekog drugog puta.
Tako i odrasli, kažemo im završavajte projekte, pošaljite izvješća, a oni: Zar već? Kao da smo u ožujku ili travnju, tko je planirao taj je i ostvario. Ovo je trenutno i probijanje leda za neki moj kutak, bez cenzure i bez razmišljanje zašto i kome. Brojimo unazad 10........ |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |