U tjednu kad je Vjerko objavljen imam najmanju čitanost ikada. https://www.skolskiportal.hr/kolumne/dnevnik-jednog-odrastanja/vjeverko-moj/ Zašto? Pa ljudi ne vole kad se upire u njih prstom ili kad im se napiše ono što im se ne sviđa. Svima se sviđa imati neku bazu materijala koju je netko drugi napravio, ali svoje skrivaju "kao zmija noge" rekao bi naš narod. Istovremeno su mi se u inboxu zaredale poruke, kao protuteža napisanome Vjeverku. Imate li...., trebam hitno....sutra pitam lektiru pa mi treba... i tako u jednom danu 9 poruka za sve razrede od 1.-4. kao da sam jukebox. A onda kad podijelim, kad dam, nikada, ali baš nikada taj netko ne objavi kako je on preoblikovao u nešto i možda da posluži nekome drugome.
Toga nema. Svi se busaju u "prsa junačka" kako baš ONI rade najbolje, ali traga nema, ne postoji, samo prigovori stalni i borba s onim trebam sad i odmah. To mi je uvijek bilo posebno pitanje. zašto bih ja SAD i ODMAH morala nekome nešto poslati, dati, napisati... Kakvo je to planiranje kad taj netko jučer nije znao da će u ponedjeljak pitati lektiru? I ja imam mnoštvo pitanja na koja znam odgovor, ali najčešće prešutim i umjesto svađe ili ne dao Bog razvlačenja po društvenim mrežama moga imena posustanem i sve pošaljem. Vjeverko moj, ne piše nam se dobro....
0 Comments
Leave a Reply. |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |