Na skupu u Vodicama ljudi su imali potrebu doći i stisnut mi ruku, dati mi ohrabrenje ili reći da me čitaju, ali da ne znaju(ne stignu) stisnuti lajk ili to oni jednostavno ne rade. Baš sam bila zbunjena tim prepoznavanjem, je li došao trenutak ili deset godina mukotrpnog/volonterskog rada daje pomalo rezultate. Danas skup u Samoboru i kolegica koja predstavlja projekte Udruge. Gledam ja ta poznata slova, gledam te stranice, gledam sve što sam zapisala, vidim pred sobom noći u kojima sam razmišljala zašto pokrećem Razredni projektni dnevnik, sjećam se koliko sam literature na određene teme pročitala i zastanem u trenutku odjednom svjesna koji ogromni posao sam napravila. :) Ne pišem ovdje to da bih sebe istaknula, jer tamo na tom mjestu između 140 učitelja mogla sam ustati i reći svako ovo slovo koje vidite, svaka ova stranica izašla je iz moje glave. Ali to nije bio moj trenutak, i hvala Aleksandri koja je to obavila savršeno. Hoće li mi sve to nedostajati? Sigurno da hoće, ima tamo meni izuzetno dragih projekata, ima projekata u kojima sam pobijedila samu sebe i odnijela ih u MZO na potvrdu i dobila pokroviteljstvo. Ima projekata koji su donijeli ogromnu dobit mome razredu - Čitam sebi, čitam tebi ili Boje i crte svuda oko nas, ima projekata koji su bili zlatni u mome životu 20 dana dobrote. Čitam ovih dana, nedostaje mi vlastito učenje. Nedostaje mi trenutak kad ideja sazori i kad krećem u realizaciju. Moja Višnja tada bi rekla da sam kao plima ili plivaš ili te moj val potopi ;) Bilo je još predavanja, samo se s jednim nisam složila. Da roditelje doživljavam kao neprijatelje. Imala sam i sama negativnih situacija.... To ne znači da s novim generacija sam reflektirala to nezadovoljstvo na nekim novim roditeljima, čak štoviše, ti novi roditelji su poslušali svaki moj savjet i zajedno smo radili da učenici zavole školu i u njoj budu uspješni. Moj osmi b razred ovih dana šalje mi fotografije svojih svjedodžbi s riječima - iste ocjene kao i kod vas, falite nam... Ali život ide dalje, to nisu moja djeca, to su moji đaci i bez obzira na obiteljske terete (majka/otac) o svakom od njih imam pozitivno mišljenje i stvarno mislim da su današnje generacije dobre. Kad se osvrnem oko sebe, sve je dobro posloženo, ljudi su krenuli i sami tražiti dalje, pitati i učiti.
Učenici se upisuju u željene srednje škole, moja generacija je na maturi, neki se udaju/žene, a neki za ruku vode prvašiće iz škole. Zemlja se okreće, idemo dalje, sretna sam...
1 Comment
Anka
6/29/2018 11:51:42 pm
Draga Sandra, nisam bila na tom skupu, a verujte, zamišljam i kao da sam sa vama, vrednim i pozitivnim Zvončicama. Sandra, Vi ste motor koji daje pogon. Motor pozitivnih ideja. Dubravka, Višnjica,Marica, bojim se da ću neku jako bitnu pokretačku snagu nenamerno zaboraviti, sve ste pogon vrednom kotačima u naletu inovacija, u stručnom usavršavanju. Poneko i dobije očekivane i zaslužene nagrade, bravo! A moja malenkost Vama, Sandra i svim Zvončicama zahvaljuje na iscrpnom ponavljanju sadržaja koje nisam razumela, na tolerisanju kašnjenja rezultata rada, na svesrdnoj pomoći oko projekata, webinara. U to ime hiljadu poljubaca, bogatija sam za prijateljstvo divnih koleginica, Zvončica!
Reply
Leave a Reply. |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |