0 Comments
Gledam stare zapise i shvaćam da se ništa ne mijenja, ne mijenja se već godina, rekla bih više od desetljeća. Nešto gradiš ciglu po ciglu, pa dođu "Avari i Tatari" poruše ti sve, pa okreneš novi list i kreneš ponovo, pa dođu "nožice umočene u more" koje znaju najbolje i ti umjesto da ideš gore ideš dolje. Onda gledaš sve "neradnike i kopirače" ovoga svijeta kako traže u ovim trenucima svojih 5 minuta slave. (možemo se kladiti kad sve prođe bit će posebne emisije "vrijednih, naprednih i nagrađivanih) Kako ne mogu prikazati svoj rad jer ga nemaju, ali svojim vezama i vezicama drmaju riječima koje su toliko prazne da stvaraju gorčinu u ustima i pitanja: Zar sam toliko luda? Zar stvarno? Zar ne mogu drugčije? Na kraju iza nas je 4 tjedna učenja na daljinu. Razredni e dnevnik se puni sadržajima i BAŠ NITKO mi nije pomogao, sugerirao ili čak pitao kako je raditi u ovim trenucima. a) uništila sam novi laptop b) sjedim po 10 sati za stolnim računalom (o mome zdravlju i rizičnoj skupini uopće neću) c) radim više nego ikada jer škola na daljinu/učenje na daljinu nije čitanka ta i ta stranica i RB str.ta i ta. d) ali tko mene pita Kako se čovjek osjeća kad je svugdje nevidljiv ili još bolje kad drugima smeta jer ih je strah da bi i oni morali RADITI? Ovdje je najveća zamka baš ta riječ RADITI. Sad svoje riječi idem saditi negdje drugdje, besplatno kao i sve ostalo. Na grobu će mi pisati hvala. I to je život. Sama odabrala , nisam pitala Đelu H. za preporuke ;)
Nedavno je netko komentirao da se Hrvati teško nose s uspjehom, da će malo ljudi čestitati čista srca, a još manje pogleadati u oči. Dokazana činjenica. Ako iza svega stoji rad koji se ne može sakriti ili umrljati zločestim riječima onda ostaje treća stavka.... Udarci ispod pojasa. Koliko dugo ću sve to slušati i gledati ne znam? Ali da se vode ne smiju talasati, da je dociranje najbolja metoda razgovora i da zamjenica JA/MI je ono od čega se polazi - su mi već pune uši. Zato je najbolje zatvoriti vrata učionice. Neka uživaju u vlastitom izdanju i slici koju vide u ogledalu. Možda će jednom i ogledalo istinu reći: Primite se knjige i posla i zatvorite usta! Godine!Smeta mi što ljudi misle da su stručnjaci ako navode godine koje su proveli u učionici.Je li godine znače da su uspjeli se izvući, da su bili uspješni ili da su bili zatvoreni od svih i stali na onome stupnju na kojem su bili i kad su diplomirali? Ne mogu nikoga procjenjivati u njegovom poslu i baš zato kad netko u prvoj rečenici započinje svoj stav s rečenicom ja sam u školi 23 godine, meni je to odmah oznaka da iza toga (ili ispred toga) slijedi sadržaj koji se samo emotivan stav osobe, a ne njezino umijeće ili vještina. Jer ista ja od prije toliko godina i ova ja ne gledaju nekako na svoj rad, na poučavanje i na učenike. Niti jedna generacija mi nije bila ista, niti po jednom parametru: brojnosti, predznanjuu, strukturi M/Ž, opremi, načinu poučavanja. Pa ne radim u tvornici na traci i jednako šivam zip zatvarač toliko godina i zato hvaljenje godinama staža da bi se dodala "mudrost" riječima je jedna od najlošijih osobina koje imaju neki prosvjetari. Čitanje!Ostajem u šoku, onom kad ostanem bez riječi kad kolegice kažu da godinama nisu pročitale neku knjigu vezanu uz struku ili kad mi bezobrazno odbruse da Kurikulum za njihov predmet ima 160 stranica. I onda ti isti učitelji žale se da učenici ne čitaju? Koliko knjiga (novije dječje književnosti) su pročitali ti isti učitelji tijekom ljeta i unijeli ih kao novitete u lektire učenika. Dovoljno je za koji dan pogledati školske kurikulume i shvatit će svatko da je razina manja od one koja je statistički mjerodavna 0,1. Tada krenu mrežna svađanja kako je nekad bilo bolje, ako je ovo ili ono. Život ide dalje, ne možemo se zaključati u stanje kakvi smo bili prije dvadesetak godina, jer baš tada se sjećamo godina kad smo čitali i kad su nam se otvarali novi svjetovi. Ne pomaže ni da nam je određeno da proučavamo neku literaturu, neki određeni broj sati, jer ljudi danas misle da je i pretraživanje Facebooka stručno usavršavanje (u nekim domenama možda i jeste, ali ovaj odjeljak odnosi se na čitanje). Na kraju krajeva, učenici su naše ogledalo. Oni se mijenjaju, a mijenjamo li se i mi, pratimo li ih? Pisanje!Uvođenjem e dnevnika mnogi i svoj potpis teško naškrabaju kad je potrebno. Pisanje je postalo problem, problem odraslih. Kad osvijeste ljudi da sami jako malo pišu, možda ih potakne da istraživanje kako mogu drugačije pisati, kako mogu izvježbati (usvojiti vještinu) drugačijeg oblikovanja slova. Zato toliki problemi, prizivanje na stare dane u vrijeme kad učenike učimo pisati pisana slova. Baš ta oslonjenost na neka davna vremena, na neke iluzije kako je nekad bilo puno bolje dovelo je da učenici danas počinju pisati pisana slova tek u 2.razredu. Jer ti koji su uveli to pravilo zapravo oslonili su se na vlastitu sigurnost, sjećanje ili ja bih rekla komociju i na kraju doveli da ćemo većinu učenika cijelu jednu godinu zatupljivati u fazi kad su kao male spužve - mi ćemo reći učenicima, a ne vi ste bebe, nema pisanja, nema brojeva sjednite na pod da ja vama pregledam prstiće na kojima ćemo brojati do 5. Naravno i odrasli loše pišu, gledam ja pisanja kolegica kad napišu neku obavijest, kad ostave poruku i svaka od njih će se braniti: Ja tako pišem, a to nije tako... Pisanje je vještina, koja se razvija, što više pišemo to se rukopis bolje oblikuje... I?Na kraju, veselim se svojim učenicima, pripremila sam brdo sadržaja, naučila jako puno novih sadržaja koja želim isprobati u učionici, čekam taj žamor, čekam da isprobam neke nove alate, čekam da krene, jer bez obzira koliko godina radila, koliko knjiga pročitala, koliko sadržaja napisala sve je to ništa, ako ne znam to primijeniti u svome radu.
Nedavno sam prijavila neki sadržaj na jednu od Konferencija. Uglavnom (4/5) su prihvaćene i recenzije su više nego poticajne, osim ove jedne. Eh, sad baš ta JEDNA mene muči, i to zbog više razloga. Niti jedan razlog nije osoban, nego se bazira na proučavanju, istraživanju, i najviše od svega radom u učionici. Sjećam se prije 10/11 godina slušala sam jednu osobu u tim EDU krugovima ITa naglašeno, proglašena stručnjakom. Zanimljivo je bilo čuti skoro 90% prepisane prezentacije, uz to i loše prevedene (i dan danas postoji taj sadržaj online). Već tada sam shvatila dvije stvari: - ljudi te doživljavaju onakvim kakvim sebe predstavljaš ("instagram stvarnost") - živimo tu gdje živimo i našu prosvjetu predstavljaju ljudi koji su si s nekim dobri, lajakaju si statuse, šalju pusice, slikaju se na kavicama (iza leđa bljuju takve/grozne rečenice, ali na slici su zagrljeni) Nastavila sam svoj prosvjetni put. Radom. Već 11 godina intezivnog rada. Ne od danas do sutra, ne s prosvjetnim turizmom, nego sam došla do istih spoznaja u svojoj učionici, među mojim učenicima, bez slike pored tornja u Pisi. (ironija, kao i slika) Vratimo se na temu, zašto me odbijanje (tj.polu odbijanje) toliko pogodilo? Prošlu školsku godinu imala sam učenike starosti između 8 - 9 godina. U učionici jedno stolno računalo (moje). Nakon Nove godine dobila sam i pametnu ploču u učionicu. U satnici nisam imala posebnu nastavu informatike, a opet ostvarili smo više od 30 sati informatičkog opismenjavanja učenika. Cijelu strukturu bazirala sam Googlovim alatima koje sam ljeto prije sama učila, tražila i proučavala koji sadržaj je za njih primjenjiv. Najviše poticaja sam dobila s ovih stranica https://www.controlaltachieve.com/ Prezentacija: https://docs.google.com/presentation/d/1jUAFVcQKcvXHP0FXTvJQCyQqQm-9Z4hy3l0Lagp3I5Q/copy https://docs.google.com/presentation/d/1HB0V5Tz4XvaIo8kWEwNtIjaP0EtOOQSZoFr-mNA-y6s/copy Pa sam tako uz svestranu pomoć edukatora i cijele google zajednice za njih izgradila polugotove sadržaje (kao gornja slika) koje smo onda koristili u radu i gdje su djeca naučila koristiti miša (da, nema više stolnih računala u domovima 8 godišnjaka), upoznali su razmještaj slova na tipkovnici uz sve to savladavali sadržaje materinjeg jezika. Zašto ovo pišem? Jer u cijeloj zajednici Google for education svakodnevno se događaju noviteti, svaki dan osvane neka nova opcija, pošalju mi neki novi link za probati i surađuju da je takva atmosfera za poželjeti. Naši radovi: https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ucenicki-radovi Oduševljena uspjehom koji su ostvarili učenici (8 - 9. godina da ponovim) napisala sam stručni rad o tome, kako je moguće ostvarivati međupredmetno sadržaje i kako je moguće informatičko opismenjivanje učenika. I što su recenzenti (dvoje) napisali: Google alati koje spominjete su već više puta prikazivani i smatraju se zastarjelim pristupom, te ne udovoljavaju temi: a) Učenik u fokusu - kako učenika digitalno opismeniti i izvan samog nastavnog procesa. Sad tko je tu lud, koje kompetencije imaju recenzenti ne znam ? Ali Google alate nazvati zastarjelima, meni govori o totalnoj neupućenosti i ne praćenju noviteta koji se događaju iz minute u minutu. Zato umjesto domaće konferencije, alat u razvoju Glide pozvao me na rad oko te mobilne aplikacije i ovih dana izaći će noviteti na kojima sam radila. Možda su i mobilne aplikacije zastarjele našoj "prosvjetnoj eliti" jer oni ipak znaju više i od samog Googla.
1.dio Jesu li svi ljudi kreativni?Mislim da jesu, a sad ću se potruditi i objasniti svoje mišljenje.
Mislim da je KREATIVNOST vještina, neki je imaju više, neki manje, ali ako dovoljno rade u tome segmentu ta vještina se može razviti. Vještine se uče, one se stječu, s njima se rađamo kao s predispozicijama koje se mogu razviti do nevjerovatnih mogućnosti, a mogu ostati duboko sakrivene u nama. Ponekad kažem učiteljicama: "Kako izgleda nedeljni stol? Jel ga ukrasite malo više, je li jelo lijepo posloženo i servirano?" Ta slika postavljenog stola stvara osjećaj gladi za one koji sjede za stolom. Pa to je kreativnost, od tri - četiri sastojka stvorite ljepotu pred drugima (uz to ukusno). Dakle, svi smo kreativni. Nije samo to u pitanju, imamo još elemenata koji dokazuju da je to vještina. Volimo se lijepo odjenuti, ali uz to sami biramo cipele, torbu, neki i frizuru - sve to zajedno pokazuje novu vještinu, da znamo sve zajedno složiti u neku cjelinu, a nitko nas nije učio tome, nego su socijalne okolnosti nas naučile da zapažamo, uočavamo i onda to primjenimo u vlastitom životu. Sad krenimo malo kroz literaturu i sadržaje koje ovih dana čitam. Kažu da za razvoj kreativnosti potrebno je: - određeni fond nekog temeljnoga znanja (ili predznanja) - učenje (vlastita disciplina) - Savladavanje načina razmišljanja K R E A T I V N O S T - eksperimentiranje - povezivanje - stvaranje veza - promatranje - proučavanje - umrežavanje Kreativni ljudi su često kontradiktorni: - u nekim trenucima su introvertirani, a u drugim trenucima ekstrovertirani ( samotnjaci - društvenjaci). Kreativni ljudi odbacuju standardizirane formate rješavanja problema, orjenitirani su prema budućnosti, ali imaju ponekad nisko samopouzdanje (što će drugi reći) i vjera u vlastite prosudbe je vrlo često upitna. Koliko puta ste čuli od drugih na vaše ZAŠTO? Zato što se TO ovdje oduvijek tako radi! Rečenica koja mnogo puta kreativnom čovjeku vezuje ruke ili slomi krila. Danas mi je kolegica rekla (u najboljoj namjeri) da ne gubim bitke koje ne trebam ni voditi, da čuvam snagu za važnije stvari.
Mogu li tako ako vrijeđaju moju inteligenciju? Prvo - svi ti prvoborci" koji se busaju u prsa, iskaču iz "paštete" su činjenično metodički slabi, znanstveno klimavi i onda je napad najbolja obrana. Ako ni napad ne uspije, onda udaramo ispod pojasa. Drugo - veću dozu samosvjesnog ljubljena svoje slike već duže ne vidjeh. Pa tako su nas na komunikacijskim vještinama učili da uvijek pokažemo učenicima da ih cijenimo tako da budemo pristojno odjeveni, ali nitko nas nije učio da nosimo haljine kao Predsjednica države (vrijednost mjesečne plaće moje pripravnice) i pokažemo na taj način koliko se može zaraditi ispod žita. Treće - vidjeh i čuh svojim ušima kako ona narodna "što više puta laž ponoviš ona postaje istinom" izgleda u stvarnosti. Možda ne želim biti zavedena, možda mi je u ušima vosak, a možda te vaskularne lezije u mome mozgu ne mogu prihvatiti laž kao istinu... Četvrto - pa baš me briga, sjeme koje sam do sada posadila razvilo se u stabla, drveće, šumu i dokaze svoga RADA imam u mladim ljudima koje sam dotakla i učila, dok neki mogu pričati o drugim državama, ja sam i bez slike u novinama u tim državama prikazivala primjere svoje prakse. Peto - sve je ok, dok ne vidite učionicu koja na svakom centimetru ima moje projekte, dok na snimkama ne vidim svoje listiće, dok ne čujem kako učiteljica u ŠZŽ radi podučena od mene, vođena rukom od mene, pa onda shvatim gubim vrijeme i vrijeme je da se pretočim u vlastiti zen - muhu na zidu." Tjednu pišem +.
Napravila nešto što sam mislila da je nemoguće. Ako uspije sreći (a i poslu) neće biti kraja, ako NE uspije znat ću da sam dala sve od sebe. Otkrila neke nove granice. Uspjela izvući pouke, ali mi je sve TO i dalo krila da sam dobro odabrala i da znam što radim. I da radim u okviru vremena, ako treba i cijelu noć. Dobar osjećaj. Zatim mjesta gdje bih trebala staviti sol na ranu i reći: rekla sam vam, ali odšutjela.... Kao i uvijek. Nije moja "furka". Baš u jednom trenutku poželjela sve srušiti, pa nek pametni grade ponovo kad toliko znaju. Uspjela u ovome tjednu i ISTINI pogledati u oči. Tri godine, tri godine s osmijehom i glasnim POZDRAVOM, ali nisi dovoljno visok da glavu sakriješ u pijesak od srama. Zadovoljna. Jer i tu sam dobro odabrala. Odrađen ŽSV i na kraju pitanje zašto ovo nismo vrednovali, zašto negdje nismo napisali ovo što smo ovdje vidjeli, isprobali, stvorili. Ponekad nisu potrebne javne pohvale, jer JA(ego) će ih gristi svaki puta kad krenu raditi novu glupost. Rođeni pametni, rođeni da sve znaju, rođeni da podmeću nogu jer takvi su ispod kože, nema tu pomoći. Na kraju zadovoljna, sve u jednom tjednu - puno posla, puno zadovoljstva, puno novih granica, malo zadovoljštine i na kraju nisam reagirala na PROVOKACIJE (neprocjenjivo). Ah da, i s lektirom vidjesmo koliko ljudi stvarno zna ČITATI !!! (ak nije na FB se NE računa ;) Ako kažem svoje mišljenje - odmah mi nalijepe etiketu LJUBOMORNA SI. Ako napravim nešto dobro - to se od TEBE očekuje. Ako napravim nešto novo i mislim da će biti primjećeno - pa nisi se pohvalila od kuda da MI znamo. Želiš li ići naprijed - a ne, KOKOŠINJAC odlučuje kad pijevac može pjevati. Kad uvodiš red u nered, a ne, ne može to tako, moraš PITATI od glave, jer ti si nitko i ništa. Ako nešto ZNAŠ, sam si naučio, a NE, nemaš te kompetencije jer nemaš "lažni" papir da si stručnjak u tome polju. Na kraju tko si TI? Kad ti duguju novac, a zaboravili su, JA ne razumijem kako je njima teško, ali novi mobitel/tablet se mogu kupiti. Kad račune treba podmiriti, kažu zašto NISI više puta pitala, mi smo na TEBE zaboravili. Kad pomažeš svakome (poznatome i nepoznatome) TO SE OČEKUJE, ali kad se hvale sa svojim slikama, zaborave od kuda su uzete. I što god da napraviš, najbolje je šutjeti. ŠZŽ I sjedim i ŠUTIM 4 sata, 4 sata demagogije, 4 sata uvjeravanja VI razredna nastava tako radite, ali sad ćemo vam pokazati kako. (radionica za 200 ljudi, a ismijavali smo se radionici za 1800 ljudi) Pa ide kao u svakoj psihologiji: prvo pohvala, pa pljuska, pa kako MI kažemo, pa onda opet pohvala, vi ste najbolji u sustavu. I onda oni majmuni iz priče iz Lisinskog imaju smisla. Ne znate zašto, ali većina tako misli, tako su nam rekli pa hajdemo svi. Najtužnije je bilo da su se ljudi okretali MENI tražeći da ja budem njihov glasnogovornik, da prkosim, da se bunim, da budem gurnuta u vatru jer oni čuvaju svoje pozicije. ŠUTIM, ŠUTJELA SAM, ŠUTJET ĆU Kad u vlastitom radnom krugu budeš na isti način označena, kad svaki korak koji uložiš za naprijed bude prisvojen, umrljan, naplaćen, tada je vrijeme za šutnju. Nakon dva sata ljudi oko mene su me počeli i imenom prozivati: Sandra reci nešto, reci bilo što... ŠUTJELA SAM. Kad su krenule one revolucionarne poruke kako smo promjena u svijetu, kako smo povjetarac u vjetrenjači i tu sam radila nešto drugo, totalno nezainteresirana za mrmljanje, pljeskanje ili fućkanje. (Zar poruke nisu kao u Lisinskom, prosvjetitelji, svijetlo u mraku...) I tako pipu ćemo zaključati za nekih 7 tjedana, kao i sve ostale aktivnosti. Vrijeme je da netko drugi bude oštrica i da priča za druge, a i ostale aktivnosti ćemo svesti na vlastitu želju i snagu. (da, da sad će dušebrižnici koji uvijek polaze od sebe reći, pa tko te tjerao, zašto istrčavaš, što se žališ - u psihologiji se to zove PROJEKCIJA). A i bez reklame mogu pisati. Zove se sloboda. I ne trebam ŠUTJETI! |
AutorSandra V. PretplataDo sada objavljeno
January 2021
Kategorije |